Čovjek je jedino stvorenje koje odbija biti ono što jest. -Albert Camus
Posljednjih se dana konstantno vrte priče oko života: kada počinje, kada završava, tko o tome odlučuje? Mnogo puta se život tretira kao teret, kao niz problema koje treba riješiti. No, isto se tako često na život gleda i kao na priliku za maksimalno uživanje u svakom trenutku. Vrijednost pojedinca počela se tretirati kao zbroj uspona i padova, uspjeha i neuspjeha. Koliko sam uspješan, toliko vrijedim. Što više novaca imam, to moj život zaslužuje veće divljenje i podiže moju vrijednost.
Kada biste me pitali koliko moj život vrijedi dobro bih promislila o tome. Iako mnogi na njega odgovaraju u sferi materijalizma, ovo je pitanje više egzistencijalne prirode. Zašto ja kao osoba postojim i kolika je moja vrijednost? S obzirom da smatram kako je vrijednost života egzistencijalno pitanje, nemoguće je kvantitativno odrediti njegovu vrijednost. No, ono što se može jest uvidjeti kako svako živo biće i svaka stvar ima određenu vrijednost koja se očituje u samoj prirodi njenog postojanja.
Vivaldijeva Četiri godišnja doba skladana su davne 1723. godine., no pronađena su tek 1930. u Torinu. Prva izvedba ove skladbe zasigurno je bila tek nakon što je skladatelj dovršio svoje djelo do kraja. No, znači li to da su notni zapisi koji čine to djelo tek nakupina točkica i crtica na papiru i kao takvi su bezvrijedni? Kolika je vrijednost tih notnih zapisa samih po sebi? Znače li oni išta ako su samo na papiru ili vrijednost dobivaju tek kada ih orkestar odsvira? Je li ta skladba imala ikakvu vrijednost prije negoli je pronađena u torinskoj knjižnici? Vjerujem da bismo se svi složili kako skladba sama po sebi ima određenu vrijednost, neovisno o tome je li ju orkestar izveo ili nije.
Kada bismo usporedili notne zapise koji čine (još neizvedenu) skladbu sa ljudskim genomom kojeg čine nasljedni materijali majke i oca, lako bismo došli do zaključka da i sam genom ima vrijednost, kao što ju ima i skladba. I upravo zato, zaključila bih da postoji intrinzična, to jest unutarnja (svojstvena) vrijednost ljudskog života koji je započeo nastankom tog kompleksnog zapisa zvanog DNA.
Ako tvrdimo da čovjekov život ima svoju intrinzičnu vrijednost koja je u samoj prirodi njegovog postojanja, bilo bi nedosljedno od nas kada bismo tvrdili da ona nije postojala prije našega rođenja. Dakle, ukoliko naš život zaista ima intrinzičnu vrijednost, onda je njen početak bio u trenutku našeg početka. S druge pak strane, kada bismo tvrdili da ju nemamo, naša bi vrijednost bila nekonzistentna i kao takva u nekim trenucima i nepostojeća, a ovisila bi samo o izvanjskim okolnostima koje nas okružuju.