Dobar dan svima i dobrodošli na prvi u, nadam se, dugom nizu gurmanskih dnevnika! Vodit ćemo ih zajedno Anja Soldo i ja od sad pa do daljnjeg! Sve je počelo još dok smo se Anja i ja u busu vozile prema Ekonomskom fakultetu i Financijskoj akademiji. Naime, pričale smo da smo već 20 godina na ovom svijetu i još nismo pošteno probale raznovrsnu svjetsku kuhinju. Odlučile smo tamo i tada da više nećemo za tim žaliti, već ćemo te iste nedjelje krenuti u pothvat! Prva hrana na meniju bit će sushi, a nakon toga tko zna? Možda cijeli svijet. Svaki drugi vikend je od sad naše vrijeme za egzotičan zalogaj.
Našli smo se na Trgu, Anja, ja i njezin (sada naš) prijatelj Bruno i odmah smo se našli u problemima. Gdje naći otvoren sushi restoran u nedjelju popodne? Malo prešetavanja i googlanja kasnije, našom destinacijom pokazao se Cvjetni trg. Trebali smo znati da nešto ne štima čim smo našli sve u pola cijene. Kasnije mi je prijatelj rekao da sam ga trebala pitati za preporuke jer bi mi rekao da je to glavno mjesto gdje NE treba ići. No, kako sam to ja, i ne mislim baš uvijek glavom unaprijed, tu sam činjenicu naučila na teži način.
Stajali smo tamo, Anja, Bruno i ja, marljivo buljeći i proučavajući zidni meni. Na nas su odozgo gledale raznorazne rolice sa škampima, tunom, lososom i krastavcima, jela čiji mi nazivi ništa ne govore. U staklenom izlogu, male kutijice unaprijed pripremljenih zavijutaka čekale su na nekog nesretnika koji ih je voljan probati i upravo su ga našle. Misleći ne da nam se hrana neće dopasti, već da se od nje nećemo najesti, svatko od nas uzeo je svoju kutiju. Nekoliko trenutaka kasnije i nakon prvog hrabrog zalogaja (svaka čast Anja!), spoznali smo svoju pogrešku, no idućih pola sata Bruno i ja nismo htjeli samo tako odustati. Još jedan zalogaj, ma još samo dva, tri... baciti hranu, još k tome kad si je platio...kako ćemo to? Počeli su vicevi: „sushit“, „osushio mi se želudac“. Tad se rodila i ideja za ovaj članak. Hrana je bila bezukusna, soja sos preslan, mali ružičasti listići đumbira preslatki i preintenzivni. Išlo je to bolno sporo. Ubrzo nakon, Bruna je gadno počeo boljeti trbuh. U tom trenu samo smo se pogledali i shvatili:
Jedemo mi sushi, jede i on nas.
Treba znati i kada stati. Nešto što nisam nikada pošteno naučila. Zna li netko kako se stječe osjećaj za mjeru? Dok smo mi nepotrebno patili, Anja je pokraj nas već uživala u svojoj Quesadilli i mamila nas svojim očitim zadovoljstvom, zvukovima sretnog žvakanja i topljenim sirom koji se u zamamnim koncima rastezao od njena tanjura, pa sve do usta. Dok ovo pišem ponovno mi od gladi cure sline. Gotovo u isti tren smo ustali, naslagali preostali sushi u naše male crne kutije i gurnuli ga na rub stola. Meksički restoran čekao je na nas i mi smo jedva čekali na njega. Quesadilla je brzo utažila našu glad, otjerala našu tugu zbog bačene hrane i novca, vratila svijetlost u naše, lošim sushijem zamračene živote. Iako je Bruna i kasnije, kad smo se dobrano odmakli niz ulicu, još pratio riblji miris sushija (PTSP, ako mene pitaš, jer Anja i ja ništa nismo namirisale), trbuh ga više nije bolio i zbliženi zajedničkom traumom, pošli smo svi skupa u Medvedgrad na pivo.
Evo što Anja na sve to ima reći:
Nama svima poznati sushi je stvar koju sam tek nedavno probala i moram priznati, ostala sam blago razočarana. Možda je to do restorana u kojem sam ga jela, a možda do okusa na kojeg nisam navikla, ali sve u svemu, ne čini mi se kao da ću imati želju ili potrebu ponovno ga jesti.
Sushi se čini kao zanimljiva hrana jer što se tu ima ne sviđati čovjeku. Riža i sirova riba uglavnom – obje stvari koje sam u životu jela, no ovako pripremljeni nisu me oduševili i imala sam osjećaj kao da jedem nešto čemu je zaboravljeno dodati okusa ili one naše slavne Vegete. Naravno, to u sushi ne ide, no mislim da bi se svi kojima se ne sviđa sushi možda složili sa mnom da tu nešto fali.
Naravno, ja sam Slavonka i od rođenja sam navikla na jake i upečatljive okuse pa je moguća dilema upravo u tome. Navikli smo na puno začina, okusa pa i umaka - od kečapa, majoneze, vrhnja pa do bosiljka, ružmarina, paprike, papra origana i ostalog. Tko zna, možda bi mi sushi bio ukusniji s holandezovim umakom, ali onda to ne bi bio sushi.
Vjerujem da ima nečega i u tome gdje se sushi jede, tko ga priprema i kako se poslužuje pa bi bilo možda u redu probati ga još negdje i onda usporediti, ali ovo iskustvo me nije nadahnulo – dapače, ne vidim da ću se ikada u bliskoj budućnosti odvažiti na ovakav pothvat i ponovno probati sushi.
Prvo, cijene sushija nisu baš bajne pa ne vidim da ću tako lako dati 50 – 60 kuna za malu porciju nečega što znam da mi se prošli put nije svidjelo (budimo realni, nitko ne bi). Drugo, ako znate da vam neka hrana ne paše, koliko bolja ona može biti u nekom drugom, boljem restoranu (pitanje je također, je li ovaj restoran gdje sam ja jela – Gyotaku sushi na Cvjetnom - uopće loš)? (Valentinin komentar: rečeno mi je naknadno da smo jako pogriješili što smo tamo išli.)
No, ako biste me pitali, ima li ijedan dio toga koji ti se svidio, ja bih rekla ne, nikako, ali ono s tunom i krastavcem nije bilo tako loše. Naime, kada date tih 54 kune za taj Classic mix box, u njemu dobijete 4 tuna/krastavac uramakija, 4 California uramakija, 3 losos nigirija, soja sos, listiće kiselog đumbira i wasabi umak. Tuna/krastavac uramaki je jedino od čega sam uspjela pojesti dva komada. Ostalo sam pojela ili jedan ili pola. Bačeni novac i bačena hrana, ali kako kažu, prvo probaj pa reci neću. I evo ja kažem “Ne bih, hvala.” Naravno, tu razgovaramo o osobnim mišljenima i ukusima – a o ukusima se ne raspravlja – stoga nemam ništa drugo za reći, osim izraziti vlastito mišljenje. Svakako sam mogla preskočiti sushi i ne bi mi falio kao neko osobno iskustvo, i mogla bih preživjeti da ga nikad nisam probala. Od svih drugih svjetskih hrana koje sam do sada probala, ovo bih ocijenila ocjenom 4 od 10. Nije užasno, ali nije baš ni bajno. Valentina, moj prijatelj Bruno i ja zajedno smo probali sushi i naša najveća greška je što je svatko sebi optimistično kupio po porciju i onda odustao nakon trećeg zalogaja, umjesto da smo kupili jednu i podijelili. Uštedjeli bismo si novaca i vremena, a ne bi bacili toliko hrane. A evo i što je naš kolega Bruno imao za reći o ovom iskustvu:
Pitanje: Kakvo je tvoje generalno iskustvo i mišljenje o sushiju? Je li ti se svidio?
Bruno: Nije mi se svidjelo zato što mi nije bilo ukusno. Svidjelo mi se jedino što je bilo 50% popusta pa nisam baš puno novaca izgubio. Svidio mi se možda onaj zeleni ajvar – ne hren, zeleni hren – kako se zove? Wasabi, da, jer mi je malo ubio okus sirove ribe.
Pitanje: Što mislite da bi popravilo okus sushija?
Bruno: Da uvedu piletinu. Tuna je bila baš grozna.
Pitanje: Biste li preporučili nekome sushi?
Bruno: Preporučio bih neprijatelju. Skup je, ne dobiješ dovoljno za ono što si platio, mislim 50 kuna za ovo nešto malo. A quesadilla preko puta, za trideset kuna dobiješ puno. Meksička je bolja nego sushi.
Iako nam se sushi nije baš svidio, mi smo se malo našalili i podigli atmosferu, jer ipak je ovo bila svojevrsna avantura pa smo mi našli način da izvučemo najbolje iz situacije.
Ja svakako preporučujem svima da barem probaju sushi i vide za sebe slažu li se s nama ili ne, ali da ga probaju sa nekim u društvu i podjele račun, jer postoji mogućnost da ćete kao i mi, nakon par zalogaja odustati i utješiti se Quesadillom iz meksičkog restorana preko puta. Ali dobro, nama je bila sreća u nesreći da je sushi bio na popustu 50% tako da nismo skroz izvisili, a za ovih 50% od sushija, uzeli smo si Quesadillu iz Mex restorana (također na Cvjetnom) i ubili se u njoj. Ona je bila 9 od 10, puna okusa i jednostavno savršena nakon onog razočaranja sa sushijem tako da smo nas troje postali ljubitelji meksičke hrane kojoj ćemo se uvijek vratiti ako nas neka druga svjetska kuhinja razočara.
Toliko zasad od mene i Anje, pratite nas za daljnje gurmanske razonode, usudite se zagristi u nove stvari ili nam preporučiti zgodnu hranu i mi ćemo to učiniti za vas. Do sljedećeg pisanja, lijep pozdrav!