Moram priznati da me na pisanje ovog članka ponukao novi niz odredbi Stožera civilne zaštite. Nemojte me krivo shvatiti, nisam nikakav antivakser, niti zagovornik da je ovo sve p(l)andemija ili štogod tome slično. Samo sam obično ljudsko biće koje se nakon skoro dvije godine života u pomalo distopijskim uvjetima pita - do kada ovako?
I dok nam je svima, naravno, najvažnije sačuvati zdravlje i zaštititi najmilije od zaraze, možda ni ne razmišljamo koliko sva ova ograničenja utječu na naše psihičko stanje. Jasno je da su određene mjere potrebne da bi se, koliko je moguće, spriječilo širenje virusa te kako bi se u nekoj bliskoj budućnosti moglo opet živjeti „normalno“. No, ovaj osjećaj vrćenja u krug, slabljenja i popuštanja mjera, naveo bi svakoga da kritički promisli jesu li se dosadašnje restrikcije pokazale kao optimalne te postoji li neki drugi način, a da ne utječe toliko na kvalitetu svakodnevnog života.
Ne smatram se kvalificiranom da govorim o tome što bih ja napravila da sam na nekoj bitnoj poziciji kada je u pitanju donošenje odluka o novim mjerama. Ipak, mogu govoriti sa strane individue, o posljedicama koje takve mjere ostavljaju na mene i ljude u mom okruženju.
Mislim da je 21. stoljeće, a pogotovo ovo izazovno doba koje prolazimo od početka 2020. godine, napokon donijelo i micanje stigme s pojedinih mentalnih stanja i poteškoća. Živimo u vremenu u kojem postaje normalnije pričati o osjećajima, životnim nedaćama i teškoćama. Nije u modi biti hladan i držati sve u sebi, već priznati si svoje probleme i okušati se u rješavanju istih.
Ja se ne želim praviti da gotovo dvije pune godine online nastave i moguća prijetnja da ću se opet vratiti praćenju predavanja jedino preko prijenosnog računala nisu utjecale i neće utjecati loše na moje mentalno zdravlje. Istraživanje koje je provela Svjetska zdravstvena organizacija prije sad već godinu dana daje jasne podatke o tome kako „gubitak bližnjih, izolacija, smanjena primanja i strah pobuđuju razvoj psihičkih oboljenja ili pogoršanja već postojećih. Mnogi ljudi su suočeni s povećanom ovisnošću o alkoholu i drogama, a također i češćim problemima s nesanicom te anksioznošću.“ (WHO, 2020.)
Vjerojatno takvi podaci nikoga ne šokiraju. Ono što zabrinjava jest činjenica da se mali dio javnog prostora posvećuje ovom problemu - vlada, kao i obično, gomila loših vijesti, popis novih restriktivnih mjera i nezadovoljstvo građana. Kao da se prikriva važnost jednostavnog pitanja „Kako si?“ i težina koja stoji iza odgovora „Nisam dobro“. Još jedno istraživanje iz kolovoza ove godine daje brojčano točne podatke o utjecaju raznih restrikcija na mentalno zdravlje društva. „Socijalna distanca, samoizolacija, karantena i lockdown“ te brojne druge restrikcije označene su kao veliki stresori za različite dobne skupine (Sojli 2021).
U istraživanju se, između ostaloga, navodi kako su restrikcije ponajviše utjecale na dobnu skupinu mladih adolescenata te kako se određene mentalne poteškoće ne javljaju nužno samo kod genetski predispozicioniranih pojedinaca, već i kod mnogih ljudi bez prethodne povijesti s problemima takve prirode.
Ukoliko ste osjetili u posljednje dvije godine nervozu, anksioznost, osjećaj da ste na rubu, tjeskobu, usamljenost, osjećaj beznađa oko vlastite budućnosti ili pak fizičke reakcije na stres (preznojavanje, ubrzano disanje, slabinu…) proživjeli ste slične simptome poput više od pola ispitanika između 18 i 34 godine iz istraživanja koje sam spomenula. Učestalost ovakvih simptoma bi trebala biti bitna stavka tijekom osmišljanja restrikcija. Mentalno zdravlje je vrlo važan faktor za održanje kvalitete svakodnevnog života, odnosa s ljudima, posla i, naposljetku, samog fizičkog zdravlja, a zanemarivanje važnosti istoga će zasigurno rezultirati još većim problemima u budućnosti kada se možda i riješimo zlokobnog COVIDa-19.
Jeste li se i vi susretali s nekim od navedenih problema ili razmišljali o posljedicama promjene načina života od pojave pandemije koronavirusa?