Ograničeni vremenom i „zarobljeni“ u sadašnjosti, pitamo se kako bi to bilo vratiti se u neki trenutak naše prošlosti. Ili pak još dalji trenutak prošlosti izvan našeg okvira života. Ili možda otići u budućnost? Tema koju znanstvenici istražuju još od kraja 19. stoljeća, doživjela je brojne rasprave i teze koje nas na izvjestan način tjeraju da se zamislimo nad tom (ne)mogućom misijom.
Što je vrijeme i u koji dio vremena spadamo mi?
Kako je moguće vidjeti vrijeme? U principu, vrijeme je posljedica promjene događanja. Ono je određena dimenzija u kojoj se događaji odvijaju nekim redoslijedom i ostavljaju posljedice, no to je samo način na koji mi možemo opisati vrijeme. Da tih događaja nema, vrijeme bi i dalje postojalo, samo u drugačijem smislu.
Trenutno stanje našeg znanja o vremenu jest takvo da jedino znamo kako se vrijeme kreće u jednom smjeru – prema naprijed. Kako to znamo? Pa, živimo samo u sadašnjem trenutku, a smjer u kojem se krećemo je sutra, odnosno budućnost. Međutim, unatoč našem trenutnom dosegu znanja o vremenu, postoji mogućnost da promijenimo smjer kretanja vremena i vratimo ga u prošlost. Kako to učinti?
Je li putovanje kroz vrijeme samo znanstvena fantazija ili ipak...?
U teoriji, crvotočina predstavlja prolazak kroz prostor-vrijeme, ujedno spajajući dva „različita“ svemira, a temeljena je na Einstenovoj općoj teoriji relativnosti. Einstein je 1935. osmislio crvotočinu koju čine dvije crne rupe, ali ne uobičajene zbog njihovog snažnog gravitacijskog polja, već one koje omogućuju prelazak u paralelni svemir. No, takav koncept teško je izvediv zbog vrlo nestabilnog stanja tih crvotočina.
Proširenje Einsteinove teorije gravitacije istražili su Enter Kleihaus i Jutta Kunz. Uz osnovne četiri dimenzije, postoji njih još šest i njihovim sabijanjem stvara se nekoliko polja sila koje bi dovele do iskrivljenja prostora, a samim time i do povezivanja različitih dijelova svemira.
Bit je crvotočine da sadrži materiju koja stvara antigravitcijsku silu, a koja bi onemogućila da se crvotočina uruši i postane crna rupa.
Dio onoga što se upravo rađa već je ugasnulo
Unatoč svim hipotezama i pokušajima izrade koncepta putovanja kroz vrijeme, još uvijek smo u nemogućnosti teoriju pretočiti u stvarnost zbog velikih količina energije i tehnologije potrebne da bi se išta od toga ostvarilo. Dok ne otkrijemo najproduktvniji, ali i najekonomičniji način kako ovaj eksperiment uistinu provesti, morat ćemo nastaviti živjeti u sadašnjosti jer to je u principu ono što zapravo imamo.
Prošlost i budućnost samo su dio vremena čiji dio mi ne činimo, bar ne u ovom našem svemiru. Putnici smo kroz vrijeme već sad. U sjećanjima nam ostaje prošlost, a neizvjesnost budućnosti čini nas postojanima u sadašnjosti.
„Neke stvari žure da nastanu, druge pak žure da nestanu, a dio onoga što se upravo rađa već je ugasnulo. Tokovi i mijene neprekidno obnavljaju svijet, baš kao što neprekidan protok vremena vječnost održava zauvijek mladom.“ –Marko Aurelije („Meditacije“)
*Mišljenja i stavovi izneseni u članku održavaju stav autora i ne moraju se povezivati sa stavom uredništva portala „Glas Studenta“.