Patnje mladog Werthera epistolarni je roman svestranog njemačkog književnika i mislilaca te, uz Schillera, oca njemačkoga romantizma - Johanna Wolfganga von Goethea. Napisan je u formatu kolekcije pisama koje je pisao sam Werther, protagonist i svojevrstan simbol romantističke patnje u romanu. U kratkim crtama, Werther se zaljubljuje u Lottu, koja je zaručena za Alberta. Zbog nesretne ljubavi koju ne uspijeva ostvariti, Werther si oduzima život. Vrlo dramatično te možda za nečiji ukus i sladunjavo, no za to vrijeme vrlo značajno i revolucionarno. Vrijednosti, vrline i filozofska razmišljanja koja su obilježila djelo utjecala su na sveukupno društvo Europe u tom razdoblju.
Wertherovo prokletstvo i iskupljenje
Svi mladi, nesretni ljubavnici poistovjetili su se s razmišljanjima, emocijama, a u krajnju ruku i s doživljajima mladog Werthera. Urodilo je to i negativnim posljedicama što se uočava pregledom stope samoubojstava mladih ljudi Europe koja je u to vrijeme znatno skočila, no ja ću ipak predstaviti jednu pozitivnu tezu s dugoročnijim posljedicama koja se temelji na Wertherovom karakteru. Werther je bio inteligentan, filozofski nastrojen, pobožan, kreativan i suosjećajan. Ako izuzmemo samoubojstvo koje je, ruku na srce, bila potrebna katarza za zaključak djela, Werther posjeduje osobine renesansnog čovjeka te petrarkista s uzvišenim shvaćanjem ljubavi koja se, kod njega, ne temelji pretežito na fizičkom već nečim dubljim, značajnijim i održivijim. Kao takav, Werther je uistinu u moralnom i filozofskom pogledu bio pozitivan uzor tadašnjoj mladeži koja je žudila za antipodom tadašnjeg rasta racionalističkog neo-aristotelskog kulturnog zamaha potaknutog širenjem prosvjetiteljskih ideja.
Werther et virtus
Kroz povijest, svjedočili smo mnogim promjenama u kolektivnom vrednovanju vrlina, vrijednosti i morala u društvu, no ta promjena je skoro uvijek nadograđivala prethodno moralno stanje društva. Moralnu podlogu položila je crkva koja je duhovno i dugoročno ophođenje stavila iznad hedonističkog i kratkoročnog. Na to su se nadogradile sedam srednjovjekovnih vrlina: djevičanstvo (castitas), umjerenost (Temperantia), milosrđe (caritas), marljivost (industria), strpljivost (patientia), ljubaznost (humanitas) i poniznost (humilitas). Nakon toga, uslijedila je velika moralna i filozofska revolucija renesanse i prosvjetiteljstva. To povijesno razdoblje obilježili su koncepti svestranosti, individualizma, samopouzdanja, mudrosti, ljudske ambicije i sl. Iako se naizgled čine kontradiktornima, razvitak vrline u tom slijedu ukazuje na viječnan sukob te svojevrsnu hegelijansku dijalektiku novog i starog. Pojedinac i društvo u paralelnom i stupnjevitom procesu evolucije i nadogradnje, no osnovni mores, bio u obliku religije ili tradicije, bio je prisutan u svakom stadiju razvitka.
O tempora, o mores!
U suvremenoj povijesti (do kraja 20.st.) filozofski pravci su više podijeljeni, te se više ne može govoriti o nekim filozofskim obilježjima razdoblja niti o hegelijanskoj dijalektici prisutnoj u logičnom slijedu razvitka prijašnjih era. Od slobodnotržišne doktrine neoliberalizma, egalitarizma Marxovih sljedbenika, do paleokonzervativnog povratka na tradiciju te milijun minornih ideologija i struja koje nastaju kombiniranjem elemenata inih, danas možemo govoriti isključivo o hiperindividualiziranom pogledu na politiku i ideologiju. Prestalo se nadograđivati na već postojeći mores jer je koncept moresa prešao u svojevrsnu ropotarnicu povijesti. Pod krinkom 'napretka' krenulo je sustavno demantiranje i rastavljanje moralne piramide koje je nadograđivana svih prijašnjih stoljeća. Upravo to je ključno u razumijevanju današnjeg čitatelja Werthera. Današnji čitatelj, kao proizvod društva temeljenog na racionalizmu i odvojenog od romantističkog moresa koje Werther predstavlja, ne može u svojoj cijelini razumijeti ga. No za razliku od nekada, današnji je čitatelj mnogo manje vezan uz dominantne žanrove i teme te je više podijeljen u brojne subkulture nastale individualiziranjem ideologije i rušenjem kolektivnog moresa. Iako i danas postoje ljudi koji razumiju i poistovjećuju se s romantičarskim duhom prisutnim u Wertheru, njegov oblik i utjecaj svedeni su na puku konzumaciju. Modernizam je ubio Werthera; figurativno, ali osjetno. Smrt od strane tog neuobičajenog počinitelja bolnija je i tragičnija nego ona u kojoj je okidač potegnuo sam Werther.