Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama svake godine postaje sve veći spektakl, poglavito zbog toga što su ulozi svake godine sve veći. Cijela svita dužnosnika i lidera se okuplja na jednom mjestu kako bi dali značaj temi za koju nemaju rješenje ili ga možda ne žele imati - barem ne zasad.
U analiziranju rezolucije koja se ove godine donijela, a koja između ostalog glasi kako će se najpogođenijim zemljama plaćati odšteta zbog klimatske katastrofe, jako je korisna Žižekova koncepcija čokoladnog laksativa. Čokolada kao prikaz požude koja ujedno uzrokuje konstipaciju te laksativ koji taj problem rješava, spajaju se u jedan zanimljiv paradoks. U tom smislu uklonili smo sve loše što nam uzrokuje grižnju savjest, bol ili bolest i omogućili si neumjerenost bez značajnih posljedica. Naime, Žižek objašnjava kako smo iz jednog oblika kršćanske etike umjerenosti u hrani, piću, seksu prešli u potrošačku etiku gdje smo sve to počeli raditi pretjerano. Valjda nas je onda ta kršćanska etika podsvjesno ostavila s osjećajem krivnje pa umjesto da joj se vratimo, odlučili smo ogoliti proizvode ikakve supstance i efektivno ih učiniti ljuskom proizvoda koji su nekad bili. Pivo je bez alkohola, cigarete su bez nikotina, kruh bez glutena, itd. Dakle, cijelo naše iskustvo konzumacije ovisi o nekom ethosu koji smo izgradili oko nekog proizvoda jer sami ti postmoderni proizvodi više nemaju “funkciju” ili supstancu.
Bismo li mi kao civilizacija toliko voljeli pivo da inicijalno nije bilo alkoholno? Bismo li pili toliko kave, da u njoj nije bilo kofeina? Vjerojatno ne, pogotovo promatrajući kakvu poziciju su ti proizvodi imali u ritualima prijašnjih generacija. No, gdje nas dovodi ovakva logika potrošačkog kapitalizma? U potpunosti ovisimo o ostavštini i nostalgiji za prijašnjim proizvodima, da bismo im danas, tako rafiniranima, dali neku vrijednost. Crtane filmove pretvaramo u igrane filmove samo politički korektne, hranu pretvaramo u niskokaloričnu nenutritivnu hranu, seksualne partnere zamjenjujemo robotima, itd. Pravo pitanje je onda koliki je naš potencijal za inoviranjem, gdje je kreativni potencijal u reprodukciji?
To nas dovodi do možda najaktualnijeg primjera čokoladnog laksativa, COP27. Logika s mjerom odštete za najpogođenije zemlje je logika čokoladnog laksativa. Bogate industrijske zemlje, umjesto da smanje štetne posljedice svojih industrija i tako zaustave proces globalnog zatopljenja, oni biraju svoj model proizvodnje ukloniti od krivnje tako da jednostavno plate za potencijalnu štetu i smrti mahom siromašnih nacija. Iako je evidentno da taj model u konačnici vodi ka propasti za cjelokupno stanovništvo Zemlje, ipak daje još nekoliko desetljeća mirne savjesti za najbogatije.
Najstrašnija najava prošlog COP-a 27 je države Tuvalu koja je odlučila, zbog ugroženosti svog otoka, preseliti svoju državu u metaverzum. Ideja toga da će nas klimatska katastrofa prouzročena zbog manjka volje naših lidera sve ugurati u metaverzum neodoljivo podsjeća na razvoj neke vrste matrixa.
No, čak se i ovakve transhumanističke tendencije mogu objasniti kroz fenomen čokoladnog laksativa. Ono što transhumanistički pokret pokušava efektivno učiniti je ukloniti patnju prouzrokovanu ljudskom glupošću, nespretnošću ili krhkošću naših tijela. Želimo biti ljudi bez svih segmenata koji nas čine ljudima. Težimo realnosti gdje ćemo efektivno biti automatizirani, bez emocija i boli.
No, opet se postavlja pitanje gdje je kreativno-produktivni potencijal u savršenom čovjeku s reguliranim hormonima i vječnim organima? Hoćemo li inovirati i stvarati ili ćemo cementirati svoj status quo?
YouTube (2018) Slavoj Žižek - The Reality of the Virtual (2004). https://www.youtube.com/watch?v=gBRToxGyKZo&ab_channel=IppolitBelinski. Pristupljeno 20.11.2023.